​Nevjerojatno je, ali i hladno poražavajuće gledati kako funkcionira moderno društvo.

Tišina koja boli više od svake riječi: Zašto se veličina priznaje tek kad utihne? ​Živimo u svijetu koji stalno žuri, gura naprijed i mjeri sve kroz trenutnu korist. No, u toj neprekidnoj utrci zaboravili smo na ono najvažnije – na ljude. Zaboravili smo na one koji su nas oblikovali, usrećivali i pratili kroz najteže i najljepše trenutke života. ​Nevjerojatno je, ali i hladno poražavajuće gledati kako funkcionira moderno društvo. Dok je čovjek živ, dok nosi svoje godine, stara i vodi nečujne bitke u tišini svoja četiri zida – telefoni ne zvone. Vrata ostaju zatvorena, a hodnici prazni. Nema onih koji su se kleli u vječno poštovanje, nema tapšanja po ramenu, nema jednostavnog pitanja: "Kako si danas?" ​Mrak iza ugaslih reflektora ​Uzmimo za primjer živu legendu poput Mate Miše Kovača. Čovjeka čiji je glas postao utočište generacijama, čije su pjesme ispisale nebrojene sudbine i obilježile povijest ovih prostora. ​Koliko se zapravo ljudi sjeti pokucati na vrata dok je čovjek u tišini i sam sa svojim uspomenama? Koliko ih dođe bez kamera, bez javnih najava i želje za medijskom pažnjom, samo da mu stisne ruku i kaže jedno jednostavno hvala? ​Iza svakog velikog imena, iza svake legende i pjesme, stoji samo običan čovjek. Čovjek koji, kad se ugase reflektori, osjeća jednaku samoću, godine i prolaznost kao i svi mi. Ali u našem društvu postalo je pravilo da se takvi ljudi prepuste zaboravu sve dok su među nama. ​Igrokaz od dvadeset i četiri sata ​A onda se dogodi onaj neizbježni trenutak kad netko sklopi oči. ​U samo nekoliko sati, društvene mreže i medijski prostor preplave suze. Krenu arhivske fotografije, patetični statusi, dirljivi citati i masovno opraštanje. Odjednom se svi natječu tko je bio veći štovatelj, tko je dublje osjećao njegovu glazbu i tko će napisati dirljiviju rečenicu. ​To je licemjerje modernog doba. Kupiti vijenac, zapaliti svijeću pred objektivom i pokupiti nekoliko stotina reakcija na društvenim mrežama ne košta ništa. To je jeftin publicitet. Ali pružiti ruku, odvojiti sat vremena i ponuditi toplu riječ dok je čovjek još tu – za to očito više nitko nema vremena. ​Cvijeće se ne nosi na hladan kamen ​Zašto čekamo da netko ode da bismo mu rekli koliko nam je značio? Zašto nam tuđe postojanje postane neprocjenjivo tek onda kada se pretvori u sjećanje? ​Zagrljaji se ne daju preko smrtovnica. ​Toplina se ne šalje kroz naknadne objave. ​Živima se nosi cvijeće i živima se zvoni na vrata. ​Ako imamo velikane, čuvajmo ih dok su s nama. Ako imamo stare i zaboravljene, posjetimo ih danas. Prazne riječi, patetični naslovi i zakšnjela priznanja na dan odlaska više nikome ne znače ništa – najmanje onome koga više nema. ​Nemojmo čekati kraj da bismo pokazali da nam je stalo. Jer kad se pjesma zaustavi, za istinsku ljudsku toplinu već je odavno kasno.